KRUHA I RADA

Otkako sam bio dijete uvijek me fascinirao prvi svibanj. Bio mi je to jako drag datum zato što sam tada bio oslobođen bilo kakvih obaveza (bilo vrtić, bilo škola). Ono što mi je uvijek upadalo u oči jest to da je na prvi maj “svatko je svakome drug” i svi su veoma prijateljski nastrojeni i svi idu skupa na piknike i tome slično. Kroz vrijeme sam naučio smisao prvoga maja i praznika rada i to ću vam kroz ovaj tekst i prezentirati: osvrt na ideju, povijest i smisao praznika rada.

Priča o prazniku rada je aktualna otkada čovjek obavlja posao kao radnik. Vrhunac nepravde, iskorištavanja i eksploatacije je stigao u 19. stoljeću. Vrijeme je to velike žalosti zato što apsolutno svaka osoba nižega građanskoga sloja vrlo lako završavala u nekoj tvornici gdje je morao raditi do 15 sati dnevno za mizernu plaću i uz užasne uvjete.

Možda je najgora stvar u svemu tome činjenica da je jako puno djece vezano uz priče o eksploataciji. Koliki je to zapravo problem najbolje očitava činjenica da je u 1900. čak 18% radnika u SAD-u bilo mlađe od 16. godina. No krajem 19. stoljeća stvari se počinju mijenjati.

Dana 1. svibnja 1886. godine u Chicagu je prosvjedovalo 40.000 radnika okupljeno pod zajedničkim ciljem: 3 osmice - 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Prosvjed nije dobro završio. Policija je intervenirala i ubila šestoro, a ozlijedila pedesetak osoba. Mnogo je ljudi uhićeno, a od organizatora prosvjeda petorica su osuđena na smrt te trojica na dugogodišnju robiju.

Uskoro se ideja “osmice” proširila svijetom i kao plimni val zašla u sve kutke svijeta. Tako je prvi zabilježen prvomajski prosvjed u Hrvatskoj održan 1890. U kongresu SAD-a je od 1889. 1. svibanj zabilježen kao Dan radničkih prosvjeda. Kroz godine, radnički prosvjedi i otpori često su mijenjali konotacije. Sama ideja radničkog ideala bila je osnova svih komunističkih pokreta u svijetu u 20. stoljeću. No, bez obzira na loš ugled koji je stekao tokom tih vremena, izrazito mi je drago što je i dalje “Prvi maj” ostao kao jedan od važnijih datuma za prosječnog radnika.

S vremenom je i crkva pristala na obilježavanje ovoga praznika pa se na 1. svibnja u Katoličkoj crkvi slavi Sv. Josip Radnik. Ono što mi se ne sviđa je što politika koristi ovaj “blagdan” za guranje svojih loših populističkih politika čime iskazuju ogromno neznanje i nepoimanje prilika običnoga radnika.

No, sve u svemu iz početne misli radničkog otpora uspjeli smo se kao društvo veoma solidarizirati s radnicima i barem im donekle poboljšati radne uvjete. I dalje nije bajno i eksploatacije ima mnogo ali polako idemo naprijed. Bolje i polako nego nikako.

M. Klišanin

AMERIČKA GLUPOST iliti osvrt na odnos SAD-a i vatrenog oružja

Dobrodošli u Sjedinjene Američke Države u kojima sa 16 možete voziti automobil, no piti ne možete do 21. Pušenje vam je omogućeno u 18-oj. Ispravnost takvih regulativa u najmanju ruku je upitna, ali postoji još jedan veći problem, a to je regulativa vezana uz uporabu vatrenoga oružja.

Svaka osoba u Americi koja prođe ispite LEGALNO može posjedovati oružje sa 21-om godinom. To je dakako tako samo na papiru jer cijeli svijet je postao svjestan činjenice da SAD ima velike probleme sa zloporabom oružja. 2010. godina bila je prva godina Obamina mandata i bila je to godina u kojoj je SAD postala država u kojoj službeno ima više vatrenog oružja nego li ljudi. To je ogroman problem jer se u SAD-u od ožujka 2000. do ožujka 2018. desilo 304 napada vatrenim oružjem u školama i poginulo je 246 učenika. Sve to predstavlja ogroman problem za prosječnog američkog učenika.

Nezadovoljstvo je kulminiralo prosvjedom u Washingtonu na kojem je sudjelovalo oko 250,000 ljudi. Prosvjed se dogodio pod imenom „March for our lives“ i glavna poruka cijelog prosvjeda jest poruka nužnosti promjene zakona o vatrenom oružju. Veoma je lijepo bilo vidjeti ujedinjene Amerikance u zajedničkom otporu. No ono što ću vam iznijeti jesu argumenti zašto do promjene tih zakona najvjerojatnije neće doći.

Tri stvari ću uzeti u obzir: vojsku, novac, politiku i stav prema vatrenom oružju. Prva stvar jest američka vojska koja ima najviše vojnika na svijetu -  njih čak 1,018,000. Opće je poznata stvar da je SAD umješan u većinu trenutačnih svjetskih sukoba. Problem kod tih sukoba jest to što oni nikako ne mogu prestati jer iz nekoga čudnoga razloga oružja u takvim sukobima ne ponestaje. Kroz razne afere koje su tresle američki politički vrh postalo je jasno da je SAD država koja “sponozorira” (prodaje oružje) većinu tih sukoba. Također taj trend “sponzoriranja” očigledno nema namjeru usporavanja zato što se broj ilegalnih prodaja oružja na ratištima ne smanjuje, već, upravo suprotno, raste.

Druga stvar koja je u igri jest novac. Važnost vatrenoga oružja za SAD jest u tome da je tržište oružjem najveće u SAD-u i od njega država zarađuje astronomskih 6 milijardi američkih dolara. Koliko se ulaže u oružje, pokazuje činjenica da na listi 10 najvećih proizvođača oružja čak je sedam američkih (Lockheed Martin, Boeing, Raytheon, Northrop Grumman, General Dynamics, United Technological Coorporation, l3 Technologies). Samo iz ovih brojeva vrlo je jasno da i najmanja regulacija uporabe vatrenoga oružja uzrokuje velike probleme za američku ekonomiju. Dakle ovo tržište je preveliko da bi SAD dopustilo njegov kolaps.

Treća stvar jest generalna politika i stav spram oružja u SAD-u. SAD je u globalu jako nesigurna država u okvirima demokratskog zapadnoga svijeta. Za primjer toga možemo koristiti činjenicu da američka policija u godišnjem prosjeku ubije 963 ljudi. Za usporedbu Nijemci su u zadnjih 7 godina ubijali u prosjeku 6 ljudi. Zbog takvih statistika stječe se dojam da je posjedovanje vatrenog oružja u SAD-u nužno za preživljavanje. Nevjerojatna je zapravo sama činjenica da praktički bilo tko može posjedovati oružje. Jer, čak i najnormalnije osobe u jednom trenutku mogu biti primorane na korištenje oružja. Zato je po meni suludo da je u nekim američkim državama dopušteno hodati s oružjem na ulici.

Možda se ovo čini kao pesimističan tekst, ali ja mislim da je sasvim realan jer kao što svi znamo Amerikanci su u mnogim stvarima iracionalni. Pa, ljudi moji, u SAD-u godišnje umire oko 40000 ljudi zbog njihova metričkog sustava. Ali ne mora značiti da stvari neće ići naprijed (prosvjed je lijep primjer da se konačno počinje reagirati), ali to će u SAD-u biti teško izvedivo. No, ako je Tom Cruise već toliko puta preživio nemoguću misiju, tko zna, možda i Amerikanci mogu smisliti normalnije zakone vezane uz regulativu za oružje.

Marjan Klišanin

RADIONICA "OTPUSTITI, A NE POTISKIVATI"

Radionicu pripremili i vodili učenici sobe 102.

44. REGIONALNA DOMIJADA

ČESTITKE NAŠIM DRAGIM UČENICIMA I UČENICAMA NA SUDJELOVANJU I IZVRSNIM REZULTATIMA OSTVARENIM NA NATJECANJU U MULTIMEDIJALNOM IZRAZU.

POSEBNE ČESTITKE UČENIKU LUKI LUKINI NA OSVOJENOM 1. MJESTU STRUČNOG ŽIRIJA U KATEGORIJI RUKOTVORINA S RADOM "IZ MOJE RADIONE" (1. KLUPČICA, 2.LAGEF Z POSTOLJEM, 3.ŠESTAR)
UČENICI JOVANI STIJEPIĆ NA OSVOJENOM 3. MJESTU STRUČNOG ŽIRIJA U KATEGORIJI MODNI DIZAJN S RADOM "JOXY" I UČENIKU LUKI JELAVIĆU NA OSVOJENOM 2. MJESTU UČENIČKOG ŽIRIJA U KATEGORIJI MODNI DIZAJN S RADOM "U SJAJU". PRVI PUTA SE NA REGIONALNOJ DOMIJADI U TOJ KATEGORIJI NATJECAO UČENIK S MODNOM KREACIJOM IZRADE FRIZURE.

VRIJEDAN DOPRINOS IZLOŽBI DALE SU SVOJIM RADOVIMA NAŠE UČENICE:
EMA DUGANDŽIĆ  "Žena u ogledalu", "Raspad"
ENEA ČAČIĆ "Maska proljeća"
JOVANA STIJEPIĆ "Grčka mitologija"
LAURA KRANJEC "Interijer", "Cvijet života"
MELANI PANIŽIĆ "Šareni užitak" i "Međugalaktički pony"

UČENIKU LUKI LUKINI ŽELIMO PUNO SREĆE NA DRŽAVNOJ DOMIJADI U ROVINJU.

STOLNOTENISKO POJEDINAČNO PRVENSTVO 44. REGIONALNE DOMIJADE

Dana 12. ožujka 2018. godine održan je stolnoteniski turnir u pojedinačnoj konkurenciji između prve tri ekipe s regionalne domijade. Ovaj turnir održan je na inicijativu profesora Ranka Ceraja, a sudjelovale su ekipe iz Učeničkog doma Novi Zagreb, Učeničkog doma Športske Gimnazije i Učeničkog doma Ivana Mažuranića. Turnir je održan u učeničkom domu Športske gimnazije. Učenici našeg doma igrali su u sastavu Domagoj Kramarić i Mihael Pleša, te su odnijeli medalje zlatnog i brončanog sjaja.

Mihael Pleša

"HAKL" KOŠARKA

Ove godine se igra „hakl“ košarka 3 na 3. Ekipa su naši vješti igrači, starosjedioci, Bruno Matovina (kapetan), Luka Kutleša i Marjan Klišanin, uz mlade snage Ivan Rukljač i Filip Štirjan.

PROJEKT - BLAGOVAONICA