TENIS


Tenis je sport u kojem istinski uživam. U njemu sam se pronašao u potpunosti te sam ga odabrao kao svoj sport. Imao sam prilike isprobati različite sportove, no ovaj me privukao svojom dinamikom i zanimljivošću. Tenisu me posebno privlači činjenica da je za taj sport potrebno imati „čvrstu glavu“, tj. treba ostati smiren i koncentriran kada se vodi, ali i razmisliti kako dalje u slučaju gubljenja. Zato sam i odlučio rekreativno se baviti njime. Tenis mi je postala svakodnevnica te teško mogu zamisliti dan kad ne razmišljam o tenisu. Kad ne treniram, često s drugima razgovaram o tom sportu, navijam za omiljene tenisače te slušam savjete u vezi igre.


Tenisom sam se počeo baviti prije osam godina. Prije tri godine se u učeničkom domu u kojem boravim pojavila mogućnost za upisom u školu tenisa koju sam objeručke prihvatio, pa od tada redovito pohađam treninge. Naravno, to je omogućeno na moju inicijativu! Zadovoljan sam što sam se uspio izboriti za nešto u čemu zbilja uživam i osjećam se ispunjeno. U djetinjstvu sam isprobao mnoge sportove, pokazao i talenat, ali me tenis ipak najviše privukao. Sjećam se svojih prvih početaka... Igralište je bilo manje, improvizirano, a umjesto mreže imao sam postavljene ljestve. Bili su to divni trenuci!


Dom mi je omogućio redovite treninge u TK Prečko jer je tenis u domu slobodna aktivnost u novijeg datuma. Treniram s trenerom koji me strpljivo podučava. Zadovoljan sam napretkom i igrom koju pružam, a i to trenera čini ponosnim jer je to dokaz njegovog uspjeha i kvalitetne poduke. Mogu reći da je moja tehnika i umijeće izvođenja udaraca doživjela veliki pomak uz pomoć stručnog vodstva, odn. treninga. Nevjerojatno je dobar osjećaj kad savladaš neki udarac koji ti je prije predstavljao problem. Kad sebi dokažeš da možeš, kad spoznaš da je rezultat tvoga napora, rada i aktivnog slušanja rezultat tvoje osobne pobjede!! Jer tenis omogućuje razvoj ne samo na fizičkom planu, već radi i na duhovnom razvoju, na dobivanju na samopouzdanju i kvaliteti cjelokupnog života. Takav pristup igri odrazio se i na postignutim rezultatima.
Prije dvije godine sudjelovao sam na županijskom turniru u kojemu sam dogurao do finala, da bi na kraju tijesno izgubio i otišao kući sa srebrnom medaljom. A prošlo ljeto bila je malo drugačija priča. Bez ikakvih sam problema stigao do finala, a nagrada za to bio je meč protiv moga brata Domagoja, koji također igra tenis. Bilo mi je posebno drago igrati protiv njega jer je odličan igrač, a i bilo je vrlo izraženo ono poznato «bratsko rivalstvo». Takvi turniri vrlo su pozitivno i konstruktivno iskustvo jer možeš puno naučiti o drugima, a najviše o sebi samome. Znati naučiti poštivati protivnika, ozbiljno mu pristupiti, pokazati najbolje, dati sve od sebe i vjerovati u pobjedu nije nimalo lako. Turniri su mi dobra škola za unaprjeđenje mog razvojnog puta što se tiče osobnosti.
Za uspjeh je najbitnija vjera u sebe, samopouzdanje, vjerovati u sebe onda kada je najteže. Treba ostati čvrst na bitnim poenima, ne dozvoliti protivniku da diktira tempo i igru. Najbitniju smatram koncentraciju svakoga trenutka. Ako odigram loš poen, jako je opasno razmišljati gdje sam pogriješio. Treba gledati naprijed i potruditi se osvojiti sljedeći poen. Nimalo lak zadatak! Jako je važno ne predbacivati sebi za pogrešku, već gledati naprijed. Na uspjehe utječe i podloga na kojoj sam igrao te turnije. Iako sam igrao na različitim podlogama (trava, beton, brza umjetna podloga), najbolje se osjećam na zemlji, tj. crveni leš. Mogu slobodno reći da sam se već i emocionalno povezao s tom podlogom jer uz nju vežem najljepše uspomene i najveće rezultate.


Finale s bratom bio je za mene nevjerojatan događaj. Bila mi je velika čast igrati u finalu protiv brata. Uživao sam u svakom poenu, a i njega uvelike respektirao. Prvi set dobio sam glatko, da bi u drugom setu on stekao prednost. Ali, moj borbeni duh digao me iz „mrtvih“ te sam uzeo pobjedu u dva seta. Bilo je teško i naporno. Po velikoj vrućini, bez milosti, igralo se dva i pol sata, da bih konačno ponio kući naslov županijskog prvaka u tenisu. U tom sam se trenutku osjećao vrlo ponosnim na sebe i zadovoljan prikazanom igrom. Još više me razveselila činjenica što sam ostao psihički čvrst do kraja i što si nisam dopuštao opuštanje koje zna često biti jako pogubno za igrača. Pobjeda mi je bila to draža što sam pobijedio brata. Među nama uvijek postoji rivalstvo i motiviran sam u potpunosti kad igram protiv njega. Ponosam sam na to, mukom izboreno, zlato.
Tenis je moja velika ljubav i pravi sport za mene. Dokaz koliko uživam ne samo igrajući, već i gledajući profesionalce kako igraju ide u prilog tome što sam si priuštio i odlazak na finale teniskog turnira u Umagu prošle godine. Možete samo sanjati o tome koliko sam uživao!! Došlo mi je da skočim s tribine i da ja zaigram! Tenis smatram i svojom osobinom jer me nitko nije upućivao na igranje istoga, već je to bio isključivo moj odabir i radostan sam što sam još kao dijete bio sposoban raspoznati što je dobro za mene i u čemu uživam. Također igram i stolni tenis, ali mi je on na drugom mjestu. Prije tri godine bio sam treći, a pretprošle i prošle drugi u županiji u tom sportu. (Prošle godine sam u finalu izgubio od brata.)


Općenito smatram da su sportovi izvrsna prilika za upoznavanje s drugima, ali i sa samim sobom i svojim mogućnostima. Ako u njima znamo uživati i ako su nam dragi, još većim koracima grabimo naprijed na svom razvojnom putu i dajemo sebi mogućnost za osobni napredak. Smatram da svatko treba sebe naći u nekom ili više sportova i preko njih trošiti svoju negativnu energiju, a ne na neke primitivne i opasne, nemoralne načine. Sportovi su tu zbog nas.

Trebamo uzeti sve što nam pružaju i ne zanemariti za mene tako važan razvojni put pomoću kojega se razvijamo u kvalitetne i sretne osobe, a sami sportovi uvelike u tome pomažu. Uvažavati odluke i tolerirati i uvažavati protivnika nisu samo sportske vrijednosti, već ih možemo primijeniti u mnogim iscrpljujućim životnim mečevima koje ćemo dobiti samo razmišljanjem i koncentracijom.
Hvala!!

Napisao: Filip Karažija